Bog čini da sve ide na dobro (istinit događaj)

misionariDaleke 1921. godine, par misionara po imenu Dejvid i Svea Flad, otišli su sa svojim dvogodišnjim sinom iz Švedske u srce Afrike – u zemlju koja se tada zvala Belgijski Kongo. Sreli su se sa još jednim skandinavskim parom, Eriksonovima, i uskoro su njih četvoro osjetili da ih Gospod poziva da napuste centralnu misionarsku stanicu i odnesu jevanđelje u jedan udaljeni kraj Konga. U selu N’dolera poglavica ih je neprijateljski dočekao i nije im dozvolio da uđu u njegovo selo, strahujući zbog otuđivanja od lokalnih bogova. Tako su dva bračna para odlučila da sagrade svoje sopstvene kolibe na oko kilometar od sela. Molili su se da se promijeni situacija, ali ništa se nije događalo. Njihov jedini kontakt sa selom bio je jedan dječak, kome je bilo dozvoljeno da im dva puta sedmično prodaje piliće i jaja. Svea Flad – sitna žena, visoka jedva nešto preko metar i pedeset – odlučila je da ako je ovaj dječak jedini afrikanac s kojim može da razgovara, ona će pokušati da ga osvoji za Hrista. I stvarno, tokom određenog vremenskog perioda ona je uspjela u tome. Ali nije bilo nikakvih drugih ohrabrenja. U među vremenu, malarija je napadala njihovu malu grupu, jedno po jedno. Poslije izvjesnog vremena Eriksonovi su odlučili da su dovoljno patili i vratili su se u relativnu sigurnost centralne misionarske stanice. Zatim, u sredini te primitivne divljine, Svea je ostala u drugom stanju. Kada je došlo vrijeme za porođaj, seoski poglavica je dovoljno omjekšao da bi dozvolio babici da joj pomogne. Rodila se mala djevojčica kojoj su dali ime Aina. Ipak, porođaj je bio težak a Svea je već bila veoma slaba zbog malarije. Živjela je još samo 17 dana. Nešto unutar Dejvida Flada je puklo. Iskopao je grubi grob, sahranio svoju dvadeset sedmogodišnju suprugu i zatim odveo svoju djecu nazad u centralnu misionarsku stanicu. Pružajući svoju novorođenu kćerku Eriksonovima, grubo je rekao: „Vraćam se u Švedsku. Izgubio sam ženu i očigledno ne mogu da se brinem za ovu bebu. Bog mi je uništio život.“ Otišao je, odbacujući ne samo svoj poziv već i samog Boga.

Osam mjeseci kasnije bračni par Erikson bio je napadnut bolešću i oboje su umrli u roku od nekoliko dana. Beba je došla u ruke nekih američkih misionara koji su njeno švedsko ime prilagodili u „Agi“ i konačno je poveli sa sobom kada su se vraćali u Ameriku. Kada je odrasla, za vrijeme školovanja na teološkom fakultetu Agi je upoznala mladića po imenu Djui Herst i udala se za njega. Prolazile su godine. Herstovi su uživali u plodnoj službi. Vremenom je njen suprug postao predsjednik jednog hrišćanskog koledža u području Sijetla.
Jednog dana u njenom poštanskom sandučetu pojavio segrob jedan švedski vjerski časopis. Ona nije znala ko ga je poslao i nije umjela da čita riječi. Ali dok je listala strane, iznenada ju je paralisala jedna fotografija. Tamo, u primitivnom okruženju, nalazio se jedan grob sa bijelim krstom, a na njemu su stajale riječi „Svea Flad.“ Agi je uskočila u automobil i otišla pravo do jednog službenika koledža koji je znao švedski.
„Šta ovdje piše?“ pitala je.
Nastavnik je sažeo priču: Govorila je o misionarima koji su pre mnogo godina došli u N’doleru… o rođenju bijele djevojčice… smrti mlade majke… jednom afričkom dječaku koji se obratio Hristu… i sada, kada su bijelci svi otišli, dječak je odrastao i konačno ubjedio poglavicu da mu dozvoli da u selu sagradi crkvu. U članku je pisalo da je postepeno osvojio sve svoje učenike za Hrista… a djeca su svoje roditelje dovela Spasitelju… čak je i poglavica postao hrišćanin. Danas u tom selu ima 600 hrišćanskih vjernika. Sve to zbog žrtve Dejvida i Svee Flad. Ali to nije kraj priče.

Na dvadesetpetogodišnjicu braka Herstovih, koledž im je poklonio putovanje u Švedsku. Tu se Agi potrudila da pronađe svog pravog oca. Sada starac, Dejvid Flad se ponovo oženio, imao još četvoro djece i obilno je zalivao svoj život alkoholom. Nedavno je doživeo moždani udar. I dalje ogorčen, imao je jedno pravilo u svojoj porodici: „Nikada mi ne spominjite Božje ime, jer mi je Bog sve uzeo.“

Poslije emotivnog susreta sa svojom polubraćom i polusestrom, Agi je rekla da bi željela da vidi oca. Ostali su oklevali. „Možeš da razgovaraš sa njim,“ odgovorili su. „Iako je sada veoma bolestan. Ali treba da znaš da dobija nastupe bijesa kada god čuje Božje ime.“ Ali Agi nije dozvolila da je to omete. Ušla je u prljavi stan, na sve strane su ležale prazne flaše raznih pića, i prišla je sedamdeset i trogodišnjem starcu koji je ležao u izgužvanom krevetu.
„Tata?“ rekla je napeto. Okrenuo se prema njoj i počeo da plače. „Aina,“ rekao je. „Nikada nisam namjeravao da te dam.“ „U redu je, tata,“ odgovorila mu je, uzimajući ga u naručje. „Bog se brinuo za mene.“
Čovjek se odmah ukočio. Suze su prestale. „Bog nas je sve zaboravio. Naši životi su ovakvi zbog njega.“ Okrenuo je lice zidu. Agi je pomilovala njegovo lice i nastavila, nezastrašena.
„Tata, moram nešto da ti ispričam, a to je istina. Nisi uzalud otišao u Afriku. Mama nije uzalud umrla. Mali dječak kojeg ste obratili Gospodu odrastao je i osvojio cijelo selo za Isusa. Jedno sjeme koje ste posejali jednostavno je nastavilo da raste i raste. Danas u tom selu 600 afrikanaca služi Gospodu jer ste bili vjerni Božjem pozivu u vašem životu…“ „Tata, Isus te voli. Nikada te nije mrzeo.“ Starac se okrenuo i pogledao kćerku u oči. Telo mu se opustilo. Do kraja popodneva vratio se Bogu kojeg je odbacivao toliko decenija.

Nekoliko godina kasnije Herstovi su prisustvovali jednoj evanđeoskoj konferenciji u Londonu kada je bio iznet izvještaj iz Zaira, bivšeg Belgijskog Konga. Vođa nacionalne crkve, prestavljajući oko 110,000 krštenih vjernika, tečno je govorio o širenju jevanđelja među njegovim narodom. Agi je posle otišla da ga pita da li je ikada čuo za Dejvida i Sveu Flad. „Da, gospođo,“ odgovorio je čovjek na francuskom, a njegove riječi prevođene su na engleski. „Svea Flad me je dovela Isusu. Ja sam dječak koji je donosio hranu vašim roditeljima prije nego što ste se vi rodili. Ustvari, do današnjeg dana svi mi poštujemo grob vaše majke i uspomenu na nju.“ Zagrlilo ju je i oboje su dugo plakali. Zatim je nastavio, „Morate da dođete u Afriku i vidite, jer je vaša majka najpoznatija osoba u našoj istoriji.“ Agi Herst i njen suprug su to i uradili. Dočekalo ih je mnoštvo seljana koji su klicali.
Najdramatičniji trenutak bio je kada je pastor otpratio Agi da i sama vidi majčin bijeli krst. Klekla je u zemlju da se moli i zahvali. Kasnije tog dana, u crkvi, pastor je čitao iz Jovana 12,24: „Zaista, zaista vam kažem: Ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, ono jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi.“ Zatim je pročitao Psalam 126,5: „Koji su sa suzama sijali, neka žanju s pjevanjem.“

Zar nije predivan naš Gospod? Njegova milost je bilo ono što je vratilo Dejvida Flada, a tužnu priču pretvorilo u predivno iskustvo.

Ne smijemo zaboraviti da je Bog uvjek pored nas. Njegova milost, Njegova blagodat nas prate svaki dan. Doćiće problemi, doćiće teškoće, svijet će se promijeniti, ali Bog će uvjek ostati isti. I znate šta je predivno? Doćiće jedan dan, kada će promjena biti trajna, ali ta promjena će biti dobra. Bog je toliko milostiv, da ne želi da mi vječno živimo na ovoj grešnoj zemlji. On nam sprema nešto posebno, nešto predivno, nešto bezgrešno. I kakav će to biti dan, kada sve ono loše i bolno će biti iza nas, niko se toga više neće sjećati. Kakav će to biti dan kada ćemo bez prestanka slaviti našeg Spasitelja. Kakav će to biti dan kada zbog Hristove milosti, svi mi ćemo biti spašeni.

Posted in Ilustracije Tagged with: , , , , , , , , ,

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*


*