Mi smo Njegov narod

Mi smo Njegov narodMjesto pripadanja! Krug ljudi koji čine da se osjećamo posebnim, potrebnim i željenim. Nije li to vapaj svakog srca? To je tajna želja bjegunca, člana bande, prostitutke, počasnog studenta, domaćice i propovjednika?

U svojoj knjizi „Prebivalište aždaja“, Kit Miler priča potresnu priču o susretu male grupe sa jednom sredovječnom ženom koja je otvorila prozor u svoju bolnu prošlost koju je proživjela kao siroče.

Bili smo u maloj grupi odraslih koji su se zajedno borili da nauče kako da se mole i žive kao hrišćani. Upoznavali smo se tako što smo idući po sobi svako od nas govorio nekom drugom o svom djetinjstvu. Jedna starija gospođa imala je zaista mnogo razočarenja i izgledala je razočarana zbog svoje prošlosti. A onda je došla Elis. Ona nam je govorila bez oklijevanja.

„Kao djevojčica, odvedena sam u sirotište. Uopšte nisam bila prijatna i niko me nije želio. Ali, koliko me sjećanje služi mogu da se sjetim čežnje da budem usvojena i da me neka porodica voli. Mislila sam o tome danonoćno. Međutim, izgledalo je da sve ide u pogrešnom smjeru. Previše sam pokušavala da udovoljim svakome ko bi došao da me vidi, ali samo sam ih sve izluđivala. A onda, jednog dana, direktor sirotišta je rekao da će doći jedna porodica i da će me odvesti njihovoj kući. Bila sam tako uzbuđena da sam na sve strane skakala i plakala. Nadzornica me je podsjetila da ću ići samo na probni period i da to možda neće biti za stalno. Ali ja sam osjećala da će to ipak biti. I tako, otišla sam sa tom porodicom i krenula u školu u njihovom gradu. Bila sam srećna djevojčica. Život je počeo da se samo malo otvara za mene. Ali jednog dana, poslije nekoliko mjeseci, pobjegla sam iz škole i dotrčala do velikih prednjih vrata velike stare kuće u kojoj smo živjeli. Nikoga u kući nije bilo, a tamo na sredini prednjeg hodnika stajao je moj stari kofer sa mojim malim kaputom prebačenim preko njega. Dok sam stajala tamo i gledala taj kofer, polako sam počela da shvatim šta to znači… oni me nisu željeli. A ja to čak nisam ni naslutila.”

Kako dirljiva priča! „Oni me nisu željeli!“ Ona nije imala nikog svog, nikog kome bi pripadala. Pa ipak, bilo da imamo roditelje ili ne, bilo da smo otuđeni od svojih porodica ili bezuslovno voljeni s njihove strane, Bog nas naziva svojim narodom. „Mi smo ovce paše njegove.“ Psalam 100,3.

Mi pripadamo. Sve vrijeme. Ljeti, na jesen, u zimu, u proljeće. U krevetu, na poslu. U supermarketu, na našim koljenima. Pod stresom, preopterećeni. Sa lošom frizurom, sa dobrom frizurom. U gužvi, kad smo sami. Dok mijenjamo gumu, dok mijenjamo pelenu. Za kompjuterom, u radnji za hemijsko čišćenje. Na kursu iz neke vještine, na fakultetu. Svejedno. Gdje god da smo, kako god da se osjećamo, šta god da radimo, Bog nas želi! Mi pripadamo Njemu. Mi smo Njegov narod.

Izvor: „Ako se narod moj pomoli“ (Rendi Maksvel)

Posted in Ilustracije

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*


*