NAŠ ODNOS PREMA VIDJELU – Tekst: Isaija 9,2

Prije nekoliko godina, na festu dokumentarnih filmova, dogodilo se nešto što bi za nekog drugog bio sasvim običan događaj, ali događaj iz koga bi smo mi hrišćani trebali da izvučemo pouku.  Bio je prikazivan jedan dokumentarni film o djevojci, Verici Kapričić, na izgled običnoj, koja obavlja svoje svakodnevne dužnosti u domu.  Na bioskopskom platnu se vidjelo kako ta djevojka pere svoj veš, kuva, usisava, odlazi u kupovinu, razgovara sa susjedima i sve ono što bi činio i svako od nas u toku dana.  Film je počeo da biva dosadan.  U bioskopskoj sali su ljudi počeli da gunđaju, da dobacuju, ili da se smiju, jer nisu vidjeli ništa što bi ovaj film zasluživao njihovu pažnju.  Najglasniji u gunđanju i dobacivanju bio je mladić koji je sedeo u 17. redu.  Dovikivao je, zviždao, smijao se i govorio: „Šta koga interesuje Verica Kapričić?“

Odjednom, film je prikazao scenu u kojoj se Verica saplela i pala.  U tom trenutku u sali je zavladao tajac.  Djevojka je polako ustala, okrenula se prema kameri i počela svoju životnu priču: „Slijepa sam od rođenja…”  Kako se film približavao svome kraju publika je bivala sve oduševljenija i pažljivija.  Aplauz na kraju je pokazao pravu vrijednost tog filma.  Šta mislite ko je bio najglasniji u aplaudiranju?  Bio je to mladić iz 17. reda.  Govorio je: „Bravo, bravo Verice…“  A onda je sjeo.  U tom trenutku djevojka koja je sjedela do njega kazala je: „Ja sam Verica Kapričić.“ Mladić više nije mogao da zadrži svoja osjećanja.  Kroz suze, i bez imalo stida rekao joj je: „Sestro, oprosti mi, bio sam slijep.“

Verica, iako slijepa trudila se da izgleda što normalnije, da živi život kao da ima oči.  Nije dozvolila da fizički nedostatak utiče na njen duh.  Sa druge strane, mladić koji je u bioskopu sjedeo pored nje i pored dobrog vida bio je slijep.

aaaaaaaPoznata je priča o slijepcu Vartimeju iz Jerihona (Marko 10,46-52.).  On je takođe bio slijep od rođenja, ali kada je čuo da u mnoštvu koje mu se približavalo hoda i jedan lekar, on nije dozvolio da propusti priliku.

„Sine Davidov, Isuse!  Pomiluj me!“, uzvikivao je.  Isus ga je čuo.  I pozvao ga da dođe do njega.  Vartimej je mogao da kaže da je slijep i da bi Isusu bilo lakše da dođe do njega, ali iako u takvom stanju, on je uzeo svoj štap počeo da lupka po zemlji i približio Mu se.

Hristos mu postavlja čudno pitanje: „Šta hoćeš da ti učinim?“  Kako se Vartimej osjećao u tom trenutku kad ga je Isus upitao: „Šta hoćeš da ti učinim?“  Vjerovatno se često susretao sa ljudima koji su ismijavali njegovo stanje ne pružajući mu nikakvu pomoć. On je znao da mu Isus ne postavlja slučajno ovo pitanje.  Šta bi slijep čovjek najviše želio ako ne vid?

Vartimej je odgovorio: „Učitelju, da progledam.“  Vartimej mu je odgovorio kao da stvarno vjeruje da Isus ne zna šta on želi.  „Idi vjera tvoja pomaže ti“, i istog trenutka Vartimej je progledao.  To je sve što Jevanđelje po Marku govori o Vartimeju.

Zašto je Isus postavio pitanje: „Šta ćeš da ti činim?“  Jednom drugom prilikom (Jovan 5,6.) Isus je bolesniku na krevetu postavio slično pitanje: „Hoćeš li da budeš zdrav?“  Da li je moguće da neki bolesni ne žele da budu zdravi?  Da li je moguće da neki slepi ne žele da progledaju ako za to imaju prilike?  Možda zvuči nevjerovatno, ali moguće je.

Pokušajmo da zamislimo kakav bi mogao biti kraj priče o Vartimeju.  Pošto se vratio kući, vjerovatno je da se prvih nekoliko dana cijela porodica radovala tom događaju.  Ali sada, kada je prošla ta prva radost, ukućani primjećuju da im je ponestalo novca.  Vartimej više ne prosi. Po cijelom gradu se pronijela vijest da on više nije slijep.  I kad bi ga neko vidio da ponovo prosi sigurno bi bili ljuti na njega što pokušava da prevari ljude i kao slijepac traži od njih novac.  Sada treba naći neki posao.  Za nekoga ko nema mnogo znanja, ko je cijelog života prosio pripadaju najteži poslovi: kopanje kanala, nošenje tereta…  Sigurno je da ne može biti knjigovođa ili direktor neke firme.  Mi znamo da se Vartimej nije pokajao zbog toga što je progledao.  Ali budimo sigurni da postoje ljudi koji jednostavno ne žele da ozdrave, ljudi koji žele da ostanu slijepi.

Ako to pogledamo sa duhovne strane biće nam mnogo jasnije.  Koliko ima ljudi koji žele da ostanu duhovno slijepi?  Siguran sam da je ono što je uznemiravalo Isusa daleko više od fizičkog slepila bila činjenica da mnogi ljudi koji imaju oči ne vide.

Isus se bori upravo protiv takvih slijepaca.  On kaže: „Teško vama vođe slijepe“.(Matej 23,16.)  Fariseje naziva budalama, slijepim i licemjerima.  Da li danas Isus može mene tako da nazove?

Koliko je Valam, koji je bio Božji prorok, bio slijep da nije vidio anđela, koji stoji ispred njega i ne da mu da prođe, da je Bog morao preko magarice da progovori.  Koliko puta u mom životu treba da progovori neka „magarica“ u obliku brata ili sestre koja sjedi pored mene u crkvi?

Dok je Mojsije bio na gori na sastanak sa živim Bogom, njegov brat Aron je potpuno izgubio duhovni vid.  Popustio je i napravio zlatno tele.  Nije vidio izlaz koji mu je Bog dao, već je gledao i radovao se sa narodom koji obožava zlatno tele i njemu daje hvalu.

„Šta hoćeš da ti učinim?“  Isus postavlja to pitanje.  Hoćeš li da vidiš?  Možda ja i ne želim da vidim.  Možda ja ne želim da vidim svijet onakav kakav jeste i onda kažem Gospodu: „Neću ništa Gospode, hvala na pitanju.  Dobro mi je ovako kako jeste.  Istina da ponekad ne vidim baš najbolje, ali i sam znaš da ovaj svijet nije savršen.“  Da li je to moj odgovor?

Ako bih odgovorio: „Želim da progledam“, onda bih morao da se suočim sa onim farisejima sa kojima se suočio i Isus, i da im ukažem na njihove greške.  Onda bih morao da budem „magarica“ koja će Valamu otvoriti oči.  Onda bih morao biti Aron, ali Aron koji čvrsto stoji iza svojih principa i koji neće dozvoliti da ga masa ponese.

Mi mislimo da vidimo, da smo vođe ovom narodu koji slijepo traži izlaz, ali nam se vrlo lako može desiti da kao mladić iz sedamnaestog reda tek na kraju shvatimo da smo slijepi.  To je činjenica o kojoj govori Isus u Otkrivenju 3,17. „Bogat sam i obogatio sam se…“

Nekada smo suviše sigurni da smo bogati jer imamo biblijsku nauku i ponosimo se time.  Ali hvala Bogu što nas upozorava da smo siromašni i slijepi i goli.  Jer kad shvatimo tu činjenicu onda možemo da budemo spremni da poslušamo savjet koji nam Isus daje: „Savjetujem te da kupiš u mene zlato žeženo u ognju, da se obogatiš; i bijele haljine, da se obučeš i da se ne pokaže sramota golotinje tvoje; i masti očnom pomaži oči svoje da vidiš.“ (18.stih)

Zašto kupi? Zašto nije besplatno? Zar nije sve u Novom zavetu besplatno?  Zar ne piše „za badava ste dobili, za badava i dajte?“  Zašto da kupimo?  Kupi, jer ćeš tek onda znati da cijeniš.

Untitled-1Čime da kupim?  To je sledeće pitanje.  Ima li nečeg vrijednog što mogu da dam u zamjenu za ono što ti nudiš Gospode?  Nema.  Nema ničeg tako vrijednog.  Ali Bog i ne traži ništa vrijedno.  On traži naše JA.  Našu oholost, ponos.  To je ono od čega Isus želi da nas odvoji i da nam umjesto toga podari pravo blago: zlato žeženo u ognju.  Zar to nije dobra ponuda?  Zar bismo mogli da odbijemo takvu ponudu?

Ako prihvatimo to što nam Isus nudi, u trenutku kad bude ponovo došao nećemo biti na strani onih koje je nazvao slijepim vođama slijepih.  Umjesto toga moći ćemo zajedno sa pravednim Jovom da kažemo: „Oko bijah slijepcu.“ (Jov 29,15.)

Ako želiš da gledaš, Bog će ti otvoriti oči.

Propovjednik Darko Jeremić

Posted in Duhovna razmišljanja Tagged with: , , , ,
One comment on “NAŠ ODNOS PREMA VIDJELU – Tekst: Isaija 9,2
  1. Borca says:

    Zanimljivo, veoma zanimljivo 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*


*