Hranom protiv usamljenosti

01Vjerovatno vas neće iznenaditi da je isti dio mozga u kojem nastaju prijatna osjećanja nakon unosa čokolade, odgovara i za libido.
Vaši geni se uporno trude da vas nagrade za bilo šta što će ih održati u životu. Razlog je jasan. Da nikada ne osjećate glad, ne biste ni živjeli. Kada bi udvaranje i seks bile dosadne aktivnosti, ljudi bi odavno izumrli. Naš mozak nam zajedno sa feromonima dodaje i malo dopamina da ne zaboravimo na hranu, da za nas budu privlačni i „neplanski“ sastanci, loše skrojena odjeća ili sentimentalna muzika.
Evo u čemu je problem: ponekad koristimo hranu za stimulaciju najdubljih slojeva u mozgu, dok je ono što nam je zaista potreno, prijateljstvo i ljubav. Čak i ako dio mozga koji služi za interakciju sa drugim ljudima zadovoljimo porcijom čokoladnog sladoleda, ipak ćemo vremenom shvatiti da smo sve usamljeniji.02
Imao sam pacijenta koji je bio jako introvertna ličnost. U suštini, on nije vodio nikakav društveni život i godinama je bio bez prijatelja. Jednom prilikom poveo sam razgovor o tome. Odgovorio je: „pa, imam prijatelje, imam svoje narko-prijatelje.“
Nije mislio na prijatelje narkomane. Htio je da kaže da opojna osjećanja smatra svojim prijateljima. Njegov „društveni“ život se sastojao od opojnih osjećanja koja su nastajala u potpunoj izolaciji.
Iako se radi o ekstremnom primjeru, mnogo ljudi u svakodnevnom životu zaista doživljava ovako nešto. Kada su usamljeni, dosadno im je ili su pod stresom, hrana za njih postaje mnogo više od sredstva za preživljavanje. Ona postaje njihov prijatelj. Žena koju je muž pitao zašto je za vrijeme njegovog službenog puta utjehu nalazila u hrani, odgovoriola je veoma jednostavno: „Čokolada je bila ovdje. Ti nisi.“
Pošto hrana može da utiče na određene dijelove mozga u kojima se nalaze centri u kojima nastaju osjećanja za uživanje, prijateljstvo i ljubav, nije ni čudo što usamljenost dovodi do prekomernog konzumiranja hrane, alkohola ili korišćenja droga. Jednom tako započeta zavisnost, nastavlja da živi nesmetano, bez obzira na to da li oko sebe imamo ili nemamo potrebnu podršku.
Pošto se čini da se hranom može nadoknaditi ljubav, izgleda da postoji i obrnuta reakcija. Zaljubljeni gotovo da ne osjećaju potrebu za hranom. Oni žive u svom svijetu, sa jednom jedinom željom – da budu sa voljenom osobom. Sve ostalo je sporedno. Kao da je ljubav neki „gastro-problem“. Pošto čokolada i prijateljstvo traže pristup istom dijelu mozga i na njega jednako utiču, želju za čokoladom03 možemo potisnuti jačanjem prijateljstva.
Međutim, svjedoci smo da u današnjem društvu to i nije tako jednostavno. Zavisnost od neke hrane manje-više nije štetna. Povremen unos čokoladnih bombona ili ljutih papričica ne predstavlja ozbiljan problem.
Opet, za neke druge zavisnosti, plaćamo veći danak nego što možemo da zamislimo.
Stanovnici zapadnih zemalja su navikli da konzumiraju hranu bogatu sirevima, mesom, šećerom i mastima, a koriste i duvan, alkohol ili droge. Ukratko, postali su zavisni od takve hrane. Slično je i sa stanovnicima Južne Amerike, koji zvaću lišće kokaina, ili stanovnicima indijskog poluostrva, koji žvaću drogu sa duvanom. Oni svoje zdravstvene probleme ne dovode u vezu sa lošim navikama. Oni samo žele da izleče svoju usamljenost – na pogrešan način. Ne shvataju da je uzrok mnogih bolesti hrana sa njihovog svakodnevnog jelovnika ili bilo šta drugo što stimuliše centre u mozgu, koje bi inače trebalo zadovoljiti međuljudskim odnosima, prijateljstvom i ljubavlju.

Odlomak iz knjige „Breaking the Food Seduction“, Neal D. Barnard

Tagged with: , , , , ,

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*


*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.